Naravno, ne radi se o zidovima od cigle i betona, njih je lako srušiti ma koliko visoki i debeli bili.

Odgovor na ovo pitanje nije u komunikaciji, jer ljudi koji mogu i znaju komunicirati ne izgrađuju zidove između sebe. Najlakše je reći ljudima "Pa razgovarajte...", a često upravo razgovori rezultiraju dodavanjem cigala u zid, umjesto da ga ruše. Ljudi i prestanu razgovarati zato da ne bi dalje gradili zid.

Umjesto toga, prvo treba krenuti u suprotnom smjeru, okrenuti se k sebi. Izgraditi sebe tako da smo u stanju biti sretna osoba neovisno od drugih osoba oko nas. Osnovno što moramo naučiti jest da preuzmemo odgovornost za vlastite osjećaje na sebe. Nitko ne može učiniti ili natjerati nas da se nekako osjećamo. Može nas pozvati u neki osjećaj, ali u konačnici je odluka kako ćemo se osjećati na nama. Na nama je da izgradimo vlastitu sposobnost da se ne odazovemo pozivu, ako to ne želimo i ako je to protiv naših interesa.

Ovo je puno lakše reći nego učiniti. Razni su načini kako se ljudi bore kako bi zadržali vlastitu ovisnost svojih osjećaja o drugima. Negiraju da je to uopće moguće, kažu da je to moguće, ali da su oni "eto, takvi...", ulaze u promjene, a onda shvate da one nisu bezbolne... i na kraju ostaju okruženi vlastitim zidovima, osuđujući druge zato što su ih izgradili.

No samo će osoba koja je duboko svjesna da su njeni osjećaji njena odgovornost moći komunikacijom rušiti zidove, upravo zato što neće onog drugog optuživati zbog lošeg osjećaja u sebi, niti će osjećati krivicu zbog osjećaja onog drugog. Tek kad sami sebe oslobodimo optužbe (u smislu da optužujemo druge) i krivice možemo polako i strpljivo početi rušiti zidove, prvo slabašnim i ispitujućim kuckanjem prstiju po njima. A kad shvatimo da smo oboje na istom poslu, vidjet ćemo da su ti zidovi koji su nam se nekada činili čvrstima poput betona, samo šupji karton kojega i prst probije.

No, moguće je i da ćemo shvatiti da nismo na istom poslu. To je rezultat kojeg se mnogi toliko boje da zbog toga ne žele ni krenuti u vlastitu promjenu. No i to je dobro znati i definitivno utvrditi, a onda se prema tome postaviti na način koji je za nas najbolji. Svijest da čak ni u tom slučaju nitko osim nas nije kriv za naše osjećaje (niti može njima upravljati) oslobađajuća je.